Poezija naglas

Posljednje emisije

Četvrtak, 15.04.2021 22:03

Pusti neka Zemlja utihne - Gordana Benić

Gordana Benić: Pusti neka Zemlja utihne Za pjesnikinju Gordanu Benić svemirski romantizam već je dugo opsesivna tema, a razgranava se u nagrađivanim knjigama: Banalis gloria, Oblik duše, Nebeski ekvator, Bijeli šum i Vremenski putnici. U poemi Pusti neka Zemlja utihne autorica se prepušta uranjanju u kozmos otkrivajući ga kao neodvojivu dimenziju svojevrsnog poetskog putovanje, kojim se ipak ne opisuje neka linearna radnja, niti se otkrivaju kôdovi za dešifriranje svemira i njegovog smisla. Kozmička poglavlja u poemi Pusti neka Zemlja utihne balansiraju na granici vidljivog i nevidljivoga, sve do trenutka kada se počinje nazirati razlomljena, a ipak koherentna cjelina koja se hrani blistavim snovima i enigmom svemirske tame. Svemir naprosto jest, i sve se u poeziji Gordane Benić događa kao nadnaravna priča. To je otvoreni teren vibracija, metafizički klaster kroz koji možete s nekom vrstom daljinskog upravljača skakati s programa na program što čini poetski doživljaj skoro nedokučivim. U poemi Pusti neka Zemlja utihne poetska zamisao ulančava i povezuje krhotine poznatoga svijeta, ali je pjesnički ritam usmjeren prema novoj, na trenutke neshvatljivoj perspektivi. Podjednako u Svemiru i na Zemlji kozmičko tkanje obuhvaća nas neobičnim i dubokim rezonancijama pobuđujući osobitu vrstu snovitosti. U dodiru s nebom svijet se možda raspao na djeliće, a krhotine se preslažu poput bizarnog panoptikuma. Svaki ulomak ili mikro-svemir ipak ostaje upisan u virtualnoj mreži, a moćna pozadinska jeka uvijek na drugačiji način potiče čežnju prema nesagledivom beskraju. Međutim, ulomci neizvjesnog kozmosa nisu samo lijepe slike koje nam šalju teleskopi već i osjećaj zastrašujuće praznine, nelagode pred tajanstvenom stihijom koja nam mijenja horizont. Svaki od ulančanih fragmenata izdvojeni je mikro-svemir poetskog univerzuma kojim se navješćuje ono što je neizrecivo u našem unutarnjem krajoliku, ili u galaksiji duše. U poemi Pusti neka Zemlja utihne pokretački je modus kozmička levitacija koja na posve neočekivane načine oblikuje fantastični kaleidoskop. Tako obuhvatno i zbunjujuće iskustvo može se samo donekle premostiti alkemijom riječi, bljeskovima mašte i paletom poetske slikovitosti koja čini puni krug oko Zemlje te preoblikuje njezine gravitacijske zakonitosti. Pjesništvo Gordane Benić govori o frekvencijama svemira koji nam je nadohvat, a opet je nezemaljski tajanstven i neizreciv. Ponekad se čini da je u kozmičkim orbitama i naša zavičajna Zemlja davno izgubljena u zvjezdanim jatima. Preoblikovala se u svemirsku mandalu koju lako otpuhne solarni vjetar, zaključuje pjesnikinja.

Četvrtak, 08.04.2021 22:03

Slavko Jendričko-PERMUTACIJE

Slavko Jendričko: Permutacije Rijetko kad naiđemo na pjesnika koji baš svaki detalj iz tzv. svakodnevnog života može toliko uzvisiti, intelektualizirati, podignuti ga na pijedestal riječi, dati mu dostojanstvo poezije. U prvom ciklusu novih Jendričkovih pjesama, naslovljenom "Petrine gojzerice" pjesnik spaja opčinjenost planinom, ženom, Bogom, u jedinstvenoj miksturi začudnih sintagmi, koje niže s rijetko viđenom lakoćom intelektualnog poentiranja svega što vidi. Takav složen pogled na svijet i ne može stanovati nigdje tako suvereno koliko u poeziji. Primjerice, Jendričko spominje "anđeoski korijen planine" "mačje nokte", "svjetlost koju sjekirom potpisuje šuma", spominje nebo i zemlju podjednako, kao da su u istoj ravnini. Jendričko, kao jedan od rjeđih pjesnika i književnika, ne prepisuje postojeću zbilju, nego uz pomoć razigranog jezika, stvara vlastitu. Poezija je to čudesnih sklopova riječi, zanimljiva na razini sintagmatskoj, ali i paradigmatskoj. U sintaksi nema lomova, sve teče naizgled jednostavno, ali vrlo su složene misaone operacije ispod tih stihova jer tu poeziju piše jedna vrlo posebna i plodna svijest, ili bogat i višeslojan pjesnički glas. Neumoran, gotovo hiperproduktivan, Jendričko je pjesnik pravog nagona za pjevanjem, najljepšeg od svih "nagona". Pjesnik je to istinskog stvaralačkog erosa, koji - kako smo rekli - od svega može napraviti pjesmu, pa i najbanalniji trenutak svakodnevice učiniti dostojanstvenim, i na neki način, tako nešto maleno pretvoriti u veliko. Dok na književnoj sceni imamo glasove koji slave male stvari, ostavljajući ih pritom malima, Jendričko svojim velebitskim glasom daje veličinu svemu malom, uzvisuje neprestano sve maleno. Njegov snažan i upečatljiv glas je pjev " jakog" pjesnika, onoga koji ne robuje tradiciji, nego je - kako pokazuju neke pjesme - uspješno reorganizira i prilagođava sebi. Da zaključimo: velik pjesnik, i vrstan umjetnik riječi. Slavko Jendričko rođen je 1947. u Komarevu, i do sada je objavio nekoliko desetaka pjesničkih zbirki.

Četvrtak, 01.04.2021 22:03

Emisija 01.04.2021.

Marija Dejanović: Selidba Nove pjesme Marije Dejanović , rođene 1992., u odnosu na dvije prethodne i nagrađivane zbirke "Etika Kruha i konja" i "Središnji god", obilježene su iskustvom selidbe iz Hrvatske u Grčku. Uz to, kako kaže Dejanović, dolazi i novi režim emocija, događa se svojevrsno otvaranje. Nema više, s te distance, straha od male količine konfesionalnog, od prepričavanja iskustva drugačijosti u novoj kulturi, pa i iskorijenjenosti kao da je posrijedi presađivanje biljke. Biljke, i životinje poput mački, pasa i zmija, i dalje imaju veliku ulogu u doživljaju svijeta, na tragu ranijih zbirki. Samo sada povrh slika koje su bile apersonalne, dolazi i zreliji glas, glas koji traži svoj identitet. Dejanović kao da želi biti ponajprije mudra, na što ona odgovara: "Ne težim kanalizirati univerzalno mudar glas, nego bilježim neke svoje misli koje mi se pojave, kako mi se pojave". U tom lomljenju stare slike sebe, svojevrsnoj fragmentaciji, pa čak i krađi njezinog identiteta, zbivaju se ovi stihovi, koji više nisu zatvoreni, ali još nisu ni onkraj srama zbog ispovjednosti. To je poezija specifične životne dobi, i na neki način prekretnička u odnosu na ranije dvije zbirke. Dejanović je promijenila svoju poetiku, ali je sačuvala u nekim pjesmama i dalje želju da nas začudi. To nisu jeftina čuda, niti nizanje senzacija, nego su umjereno dozirana očuđenja, primjerice kad se pita "Gdje odlaze boje kad latice odu na jug?" U takvim stihovima, višestruko invertirane zbilje, jer latice ne odlaze na jug nego ptice, kad slijedi pitanje "kamo odlaze boje?", pjesnikinja odgovara "U nos/ odlaze ti u nos." Iz tih je stihova u početnoj i naslovnoj pjesmi "Selidba" jasno koliko je pomaknuta vizura bitna ovoj autorici, iako je ona svjesna i nekih općih razumskih pravila pa neke pjesme poput "Savjeti umjesto jutarnje meditacije" oponašaju self help upute za dobar život, u koje Dejanović sasvim diverzantski ubacuje stih "Ne zaboraviti: sve što imaš u kući/ proizvod je neke vrste nasilja i ljubavi". U pjesmi "Praznovjerje" ponovno traži općevrijedeće zakone i istine kad kaže "Praznovjerje služi da možemo okriviti sebe za stvari koje nam se dogode, a izvan su naše moći", da bi poslije ustvrdila da " Ili Suprotno, praznovjerje služi za to da za stvari koje ti se dogode tvojom krivicom, možeš okriviti nešto što je izvan tvoje moći." Najbolja pjesma novog rukopisa je, čini nam se,pjesma "Besmrtna" u kojoj se postiže maksimalno otvaranje lirske junakinje koja kaže:" Moja je najveća moć/ da nekad poželim da me nema./ Tako, kad me ima, onda me stvarno ima". Dejanović ispituje suptilno, u naznakama, i toksične odnose u obitelji: odnos roditelji-djeca, odnos supružnika ili partnera, a jednu pjesmu posvećuje i potresu u njezinom rodnom kraju, iz kojeg već neko vrijeme izbiva i pripadan osjećaj krivnje. Ukratko, ova je zbirka potpuno novo izdanje Marije Dejanović. U tim je pjesmama je dublje zašla pod vlastitu kožu i izložila je pogledima, baš kao što stanovnik Grčke na putu do trgovine ispriča sve što ga tišti, tako je, kaže sama pjesnikinja, i ona naučila biti otvorenija prema vlastitim ranama i demonima, i ne oklijevati izložiti ih, u poeziji koju ćemo s užitkom čitati i slušati jer je riječ o poetici jednog životnog međurazdoblja, na pola puta do formiranja čvrstog i zrelog sebstva, a i o poetici dislociranosti, na pola puta između starog i novog doma, ili dva zavičaja. (Irena Matijašević)

Četvrtak, 25.03.2021 22:03

Emisija 25.03.2021.

Katerina Kalitko. "Zavjera drveća" Katerina Kalitko, rođena 1982. godine, nagrađivana je spisateljica i prevoditeljica te članica ukrajinskog PEN-a. Jedna je od vodećih glasova mlađe književne generacije u Ukrajini. Autorica je osam pjesničkih knjiga, a za dvije od njih primila je nagradu LitAccent, 2014. i 2018. godine. Objavila je i dvije knjige kratke proze, a trenutno radi na svom prvom romanu. Pojedini tekstovi prevedeni su joj na više od deset jezika. Kalitko je pobjednica natječaja za knjigu godine ukrajinskog BBC-a i dobitnica poljske nagrade Joseph Conrad za "prozu koja adresira relevantne probleme, tjera na razmišljanje i širi znanje o drugim kulturama". Godine 2019. nagrađena je od strane UN Women Ukraine nagradom Žene u umjetnosti. Dobitnica je CEI stipendije slovenske Vilenice, KulturKontaktove rezidencije za pisce te rezidencijalnog programa Reading Balkans, a godine 2016. primila je nagradu Kristal Vilenice. Prevela je knjige niza autora, među kojima su i Miljenko Jergović, Ozren Kebo, Nenad Veličković, Melina Kamerić, Semezdin Mehmedinović, Stevan Tontić, Mileta Prodanović, Mihajlo Pantić i drugi. Za prijevod knjige Miljenka Jergovića primila je nagradu Metaphora. Sudjelovala je na brojnim književnim manifestacijama u Ukrajini i inozemstvu te je suosnivačica međunarodnog književnog festivala Europe Island u svom rodnom gradu Vinici. Pjesme Katerine Kalitko - bilo da su ukorijenjene u neki naoko efemerni svakodnevni događaj, povijesno ili kolektivno iskustvo, ili počivaju na introspekciji lirske protagonistice - predstavljaju zgusnuto, rafinirano i kompleksno pjesničko tkanje, čiji je jezik zasićen tamnim imaginarijem baštinjenim iz kanona europske modernističke lirike. Njezin je način mjestimice konfesionalan, ali rijetko ostaje u prostoru privatnog. Ton i način mjestimice se približava gotovo elegijskom, iako eksplicitna tragika često izostaje, a njezin uzrok ostaje neizrečen: u pitanju je tiha tragika trajanja, koja se u istom tom općem procesu također raščinja. Katerina Kalitko bila je gošća prošlogodišnjeg Goranovog proljeća, u sklopu programa za promicanje mlađih europskih pjesnika Versopolis. Program iz epidemioloških razloga nije mogao biti održan uz neposredno učešće gostiju, pa s predstavljanjem mladih europskih pjesnika nastavljamo u eteru, u suradnji s 3. programom Hrvatskog radija. (Marko Pogačar)

Sljedeća emitiranja

Četvrtak, 22.04.2021. 22:03 - 22:30

Četvrtak, 29.04.2021. 22:03 - 22:30

Poslušajte

Pusti neka Zemlja utihne - Gordana Benić
Četvrtak, 15.04.2021 22:03

Slavko Jendričko-PERMUTACIJE
Četvrtak, 08.04.2021 22:03